Romano Malečić je mladi Hvaranin koji se odlučio na volontiranje u Tanzaniji. Saznajte sve o njegovom volontiranju u Africi u nastavku teksta.

Table of Contents

Već sam nekoliko puta hvalila Instagram kao jednu od najboljih društvenih mreža na kojoj lako možete filtrirati sve što vas zanima, i ne gledati sve ono što vas ne zanima. Dok to recimo, nije slučaj sa Facebook-om. E pa vjerovali ili ne, na Romana sam naletila sasvim slučajno, upravo zahvaljujući Instagramu. Već nakon nekoliko pogledanih fotografija, shvatila sam da je Romano na drugom kontinentu – u Africi.

Naime, ovaj mladi Hvaranin se odvažio na putovanje života te je krenuo u volonterske vode. Sve o njegovom junačkom pothvatu možete saznati u nastavku teksta zahvaljujući Romanovom pristanku na ovaj današnji intervju. Tko zna, možda i vas inspirira ovaj poprilično mladi, osamnaestogodišnji dečko na sličan volonterski pothvat, gdje god da to bilo pa makar i u susjedno selo.

1.) Zdravo Romano! Hajde reci nam nešto o sebi i svom zanimanju.

Neki kažu prelud, neki kažu sanjar, neki kažu “petar pan”… Ja kažem “Romano” jer to je sve šta znam.  Teško mi je sebe svrstat i opisat jer se još uvik tražim, a iskreno ni ne volim te kategorizacije. Ali znam da san uvik više manje radi ono šta san osića da je ispravno, dok san u isto vrime pokušava slijedit neke svoje “snove” ili fiks ideje kako bi moji prijatelji rekli. Ne obazirat se previše na to šta drugi govore jer uvik će bit ljudi koji pričaju, pogotovo na otoku, tako da virujem da triba samo radit ono šta isključivo tebe čini sretnim (naravno dokle god to ne ugrožava ljude oko tebe). 

ŠTO JE PRETHODILO VOLONTIRANJU U TANZANIJI?

Zna san da po završetku srednje ne želin odma upisivat faks, jer jednostavno nisan bi spreman. Sve mi je to, u jednu ruku bilo nezamislivo i smišno, da, ja sa tek navršenih 18 godina, kad se tek zapravo počinjem definirat i ravijat ka osoba, moram donit jednu od najvažnijih odluka u svojem životu; “šta upisat” ili u prijevodu “čime se želiš bavit veliku većinu svojeg života?”. Nisan zna tad, a bome nisan ni popušta pod pritiskom profesora da upišem bilo šta, čisto kako bi upisa nešto, nego san uvik gura kontru.

Nikad nisan iskreno ni razumi zašto bi mora pratit postavljene socijalne standarde, to mi nikad nije bilo napeto; ta šema da po završetku sridnje odma tripan upisat faks, nakon dimplomiranja pronać posal u struci, zasnovat familiju i umrit, a ništa ili malo toga proživit. Tako da je izbor pauziranja bio sasvim logičan, bez obzira koliko je to mojima doma i nekim profesorima teško palo. 

2.) Zašto baš Tanzanija i koliko dugo sada tu živiš? 

Iskreno, volontiranje u Tanzaniji je bila “last-minute” odluka. Vidi san da sve polako zatvara, (Slovenija, Njemačka, Asutrija), a zbog straha da ću opet zapest u Hrvatskoj, gleda san di bi moga pobić i sazna da je Tanzanija otvorena bez ijedne restrikcije.  A pošto mi je uvik bi san volontirat i to baš u Tanzaniji (šta nisan uspi ostvarit tijekom prve godine pauze, baš zbog COVIDA) nije više bilo pitanje KAD, nego il SAD il NIKAD.

I tako san u sridu bukira kartu, svojima reka u četvrtak, a odleti u nedilju, 1.11. Put je traja punih 3 dana do Tanzanije (od Beča, priko Istanbula, do Dar es Salaama) i 15h vožnje autobuson do Arushe gdje se trenutno nalazim. Uskoro će dva mjeseca otkako san ovdje. 

3.) Je li Tanzanija ispunila tvoja očekivanja, i postoji li nešto što te pomalo razočaralo ili totalno oduševilo? 

Da, definitivno je ispunila moja očekivanja. Totalno me oduševi njihov pristup ovom medijskom cirkusu od korone i način na koji uspijevaju živit bez onoga šta mi smatramo osnovama “voda”, “frižider”, “tuš”, “špaher/pećnica”, pa čak i “sapun”. I naravno koliko su susretljivi. 

Uz stvari koje su me oduševile, postoje i stvari koje su me razočarale, a to je koliko su konzervativno društvo tj. njihov odnos prema ženama koje smatraju kućanicama, a i u jednu ruku svojim sluškinjama, jer žene ovdje apsolutno sve rade. Još su podcijenjene u smislu da ih muževi redovno ostavljaju na milost i nemilost same sa djetetom, nakon što shvate da ne mogu priuštiti sebi uzdržavanje još jednog djeteta, pošto imaju ostale žene za koje je potrebno brinuti. Poligamija je ovdje sasvim normalna stvar. 

4.) Koliko se život uopće u Tanzaniji razlikuje od života na Balkanu? Je li istina da je zemlja jako siromašna? Kakve su otprilike plaće?

Prosječna plaća je svega oko 50$, šta Vam sve govori. Astronomski se razlikuje. Promet, gdje se vozi po osjećaju, a ne znanju, edukacije koja nije lako dostupna, opće sigurnosti koja je upitna, a i sam način života bez osnovnih higijenskih potrepština. 

5.) Koji su još, osim siromaštva, najgori aspekti života u Tanzaniji, a koji najbolji? 

Najgori aspekti su edukacija, koja, kao šta san ranije spomeni, nije lako dostupna. Javne škole su jako loše, stoga oni koji sebi ne mogu priuštit privatno školovanje, u jednu ruku ostaju zarobljeni u tom krugu i odrastaju kako bi bili poput svojih roditelja. 

Drugi aspekt jest sam odnos prema ženama, koje se tretiraju kao inferiorni objekti, blago rečeno. 

Najbolji aspekt jest šta ovdje korona ne postoji, tj. naravno da ima virusa al se ne diže nepotrebna panika oko istog. Živi se kao šta se u ostatku svita živilo prije onog 3. miseca 2020.

Volontiranje u Africi: Tanzanija možda nije bogata kao neka europska zemlja ali je bogata sa bananama. 

Možda nije tražen odgovor, ali je prvo šta mi je palo napamet pošto se banane jedu u svim varijacijama: pržene, sirove, kuhane.

6.) Postoje li neki posebni zakoni ili pravila koja se moraju poštovati u Tanzaniji, a koja se znatno razlikuju od onih na Balkanu? 

Nije pristojno mirisati hranu, odbijati jelo ili koristiti lijevu ruku prilikom rukovanja ili jela. 

CBD Hemp

7.) Jesi li zadovoljan sa hranom u Tanzaniji? Postoji li neko posebno tradicionalno jelo koje ti se iznimno sviđa, što bi preporučio da se obavezno proba od nekih jela, vrsta voća…?

Iskreno, nisam. Jednostavno nisam naviknut na tu količinu ugljikohidrata. Jedu se ili banane u svim varijacijama (prženim, sirovim, kuhanim) ili riža ili fažol zbog čega san doživi konstipaciju, i to dva puta. Ali ima jedno jelo, varivo kuhanih banana ka gulaš. 

8.)  Volontiranje u Tanzaniji je predivno iskustvo, no što ti trenutno predstavlja najveći izazov? 

Hrana definitivno. Jer osim hrane koja meni osobno ne odgovara jer je preteška, ja obožavam cukar (šećer) i slatko, a to ovdje možete zaboraviti, isto kao i mliječne proizvode pošto frižidera nema, stoga se ne prodaju na veliko. 

9.) Jesi li upoznao neke ljude sa područja bivše Jugoslavije u Tanzaniji?

Ne, nisam. 

10.) Kakvo si doživjeo Tanzance i generalno Afrikance kao ljude? 

Kao iznimno susretljive i dobronamjerne (unatoč svim “MUZUNGU”, u prijevodu “bijelac” povicima, dodirima, al sve je to znatiželje radi), ali konzervativne ljude. Ovdje je javna sramota, odnosno “šta će selo reći” bitnije od morala, pa se tako događa da se ljudi prisilno vjenčaju kako bi sačuvali ugled, što rezultira propalim brakovima.

Ženama koje uvik izvuku deblji kraj sa djecom, jer su podcijenjene u društvu, a muškarcima se sve dopušta i opravdava, pa tako i napuštanje svoje vlastite obitelji i prepuštanje iste na milost i nemilost. 

11.) Pričaju li stanovnici i Engleskim jezikom ili je to uglavnom Swahili i razumijevanje univerzalnim svjetskim jezikom – osmijehom? 🙂

Iako je engleski drugi standardni jezik, većina ga ne govori, međutim moguće se sporazumijevat gestikularno pošto nisu to teške teme i diskusije, nego “dobar dan i adio”.  A uz to, nabadan već lagano i ja svahili. Snalazimo se svakako.

12.) Koja je najsmiješnija ili najluđa anegdota iz tvog života u Tanzaniji? 🙂

KLUB ILI GLAVA? 

Četvrtak navečer. Poslin jednog kluba, odlučili smo produžit u drugi, međutim, ulaz se plaća, a mi nemamo niti šolde (novac), a niti karticu, tako da nan nije ništa drugo preostalo nego pokušat se provuć nekako bez plaćanja jer nije dolazilo u obzir ić doma pri vrimena. I tako je meni pala napamet ideja kako bi mogli priskočit zid susjedne kuće, kako bi došli do stražnje ograde kluba.

Ali u momentu kad smo priskočili zid, u mraku smo čuli samo povike i ljude koji trče za nama, sa manje ni više nego puškama. Bilo je to osiguranje, a mi se nismo nalazili na prostoru obične susjedne kuće kao što smo mislili, nego vladinog objekta. Uspjeli smo pobjeć nekako, i izgubili se u šumi, gdje smo pratili zvuk muzike neko vrime, dok nismo stigli do kluba, one stražnje ograde koju smo priskočili i bez kinte ušli. Sve se može, samo šta sve ima svoju cijenu, a ovaj put smo skoro platili glavon, al fala bogu izvukli smo se.

 

AFRIČKO VJENČANJE I GOVOR 

Netom šta san doša, upozna san lokalca koji je bio pozvan na vjenčanje, jer trenutno je sezona, a koji je ima pozivnicu viška. I tako san ja, ka jedini bijelac završi na vjenčanju. Nije u tome bio problem, već u tome šta su u jedom momentu prozvali moje ime, kako bi, ni manje ni više održa govor, i to mladencima kojima ni ime nisam zna, a kamoli održat višeminutni govor. Ali snaša san se, kako tako. Cliche govor o ljubavi, zdravlju, srići i dici i koja jadna rič po svahiliju, i izvuka san se. 

PROMETNA NESREĆA

Promet je ovdje, malo rečeno, kaotičan. U to smo se uvjerili prijateljica Anja (koja je nedavno došla) i ja, vozeći se u otvorenom taksiju, tzv. tuk tuk-u, kad je s naše lijeve strane, mrtvo hladno naletio motor i naravno, nije dogura dalje od poda. Nama ništa pretjerano nije bilo, ali motociklist je završio sa težom povredom noge, a sve zato šta pravila nema, nego se u prometu više snalazi nego šta se poznaje. 

GORI KUĆA 

Nakon šta je mene uvatila konstipacija po drugi put od riže i banana, Anja i ja smo odlučili sami sebi spremit spizu, malo verdure (povrća) za prominu. I tako da ćemo izdinstat malo kapule, blitve i mrkve i koje jaje na oko, kad se u jednom momentu zapalila teća, jer je, zamislite, metalna teća za kuvanje bila obložena plastikom i stiroporom ispod plastike. 

Nekako smo uspili pogasit to sve, sve dok se ja nisan posika nožem čisteći plin od plastike, a plin nije opet zahvati onu gazu na prstu namočenu u alkoholu, koju san ja brže bolje skini i baci, a koja je završila ni manje ni vise nego na žice, al fala bogu, opet smo imali sriće i brže bolje to pogasili.

“PRAVO MISTO, PRAVO VRIME”; SORELLE AMORE 

Virovali ili ne, iza ovog svega, moje želje za volontiranjem, stoji jedna predivna osoba, Sorelle Amore koja je po struci, kako bi se danas reklo, “influencerica”.  Međutim, prije par godina naleti san na njezin video o volontiranju i odluči se na isti pothvat samo radi nje.

A kako su od samog mog dolaska ovdje, “timing” i srića bili na mojoj strani, baš je i ona bila, nidgi drugdi nego u Arushi i normalno odluči san joj poslat poruku iako prethodno nije odgovorila na niti jednu. Par dana poslije, Sorelle je ne samo odgovorila, nego me i posjetila na mom novom radnom mjestu te smo snimili video koji bi uskoro triba izać. 

13.) Koji bi savjet dao čitaocima koji se žele preseliti u Tanzaniji ili ju samo posjetiti? Postoji li nešto na što bi trebali posebno obratiti pažnju? 

Definitivno se pripremite na to da će pogledi i dozivanja bit dio vaše svakodnevnice jer ističete se, želili to ili ne. Također i činjenica da, iako nije nesigurno koliko govore, sloboda vam je ograničena nakon što padne mrak, kretanje izvan kuće se ne preporuča.

Tekuće vode nema, frižidera i slatkarija nema, wc i tuš kakvog poznajte nema, nego se isti dijeli sa preostalih 5+ obitelji sa kojima dijelite tzv. “compound kuću.” Ako volite komod i organizaciju, onda ovo definitvno nije vaša zemlja. Ali ako volite kaotičnost, onda probajte, nemate šta izgubit, osim glave ako nemate i oči na leđima prilikom prelaska ceste.

Three men

  

14.) Nedostaje li ti nešto posebno iz Hrvatske?

Samo jedna stvar ako ćemo baš cijepidlačit; materina spiza.

15.) Što osim bujne flore i faune te prirode Tanzanija ima za ponuditi? Postoje li neke iznimno zanimljive aktivnosti koje se ne bi smjele propustiti? 

Definitivno safari i posjeta Zanzibaru i njegovim plažama bijelog pijeska i transparentno tirkizno plave boje. 

Preporuči bi i posjetu Masai plemenu tradicije radi i Chemka izvorima vode koju su predivni, kao i Materuni selu gdje možete vidjeti krjesnice (one leteće kao iz filmova), đžunglu banane i tradicionalnu pripremu kave. 

Vožnja lokalnim prijevozom, tuk tukon (taxi) i bodom bodom (motorom) je nešto šta ne možete izbjeć, a šta je definitivno iskustvo. 

16.) Koliko te koštala karta do Tanzanije i kako si putovao? Jesi li trebao neke posebne vize, cjepiva, pripreme i slično?

Oko 3000kn me koštala fleksibilna povratna karta. Putovao san od Hvara do Beča priko Istanbula do Dar Es Salaama odakle san se busom vozi 15tak sati do Arushe. Vizu sam napravio po dolasku, a šta se cijepljenja tiče, primi san cjepiva žute groznice, tifusa i hepatitisa A. 

17. Tradicija neka je (s obzirom da ja obožavam činjenice) ako znaš ili imaš neki “fun fact” na umu o mjestu gdje živiš ili Tanzaniji generalno da podijeliš sa nama. 

Tanzanija je jedna od rijetkih zemalja koja je potpuno zabranila upotrebu jednokratnih plastičnih vrećica. 

Još jednom od srca hvala Romanu na ovako opširnim opisima i svim informacijama te njegovom plemenitom srcu za sve što radi u Tanzaniji! Ukoliko biste htjeli kontaktirati ovog zanimljivog mladića, možete to uraditi preko njegovog Instagram profila – Romano Malečić.

POMOZI I TI!

Osim što volontira, Romano skuplja i donacije za djecu u Tanzaniji, (obnova škole, školski pribor, hrana i higijenske potrepštine). I vi možete pomoći djeci u Tanzaniji uplatom na Romanov račun HR5223400093234047872

Ili uplatom preko donacije na link (https://gogetfunding.com/help-us-finish-the-school-for-children-of-arusha-tanzania/) “Ako ste u mogućnosti i voljni, molimo vas da podržite djecu, jer mislim da nitko ne bi trebao bit uskraćen nečega tako osnovnog kao što je obrazovanje, na kraju svatko ima pravo na isto. Svjestan san da da ne možemo prominit svit priko noći, al možemo prominit nešto, tu i tamo, malo po malo i možda jedan dan tako prominimo puno, svit. Zato, idemo napravit ono “malo po malo”, prvi korak, i osigurati “kako tako” bolju budućnost ovih 65 anđela.”
Hvala ili Asante kako ovdje kažu,

Romano.

Share your opinion