U drugom izdanju “Kronike iz Amsterdama” pričam o pravoj čari Amsterdamskih ulica – bicikliranju i ukradenim biciklama

Procjenjuje se da svake godine u Amstedamu bude ukradeno između 50.000 i 80.000 bicikli od čega su oko 58% bicikli ukradene ispred kuće vlasnika i – da čovjek ne povjeruje – tokom dana.

Sad ću vam ispričati kako sam ja kupila ukradenu biciklu na ulici te kako je meni ukralo pet sljedećih bicikli (od možda čak 10-ak koje sam imala u skoro četiri godine) te na ovaj način vjerojatno i dati malu lekciju o karmi, fenomenu u koji vjeruju samo oni koji ga iskuse na vlastitoj koži.

Vozili se tako ja i prijatelj na jednoj odviše staroj bicikli (ja na volanu) dok u jednom trenu nismo začuli jednog Afroamerikanca kako nešto dovikuje prema nama odvozeći se isto na bicikli – pa rekla bih – već pedesetak metara od nas. U trenu nam se upali umna lampica i krenemo motirati čovjeku da se vrati. Oboje pretpostavimo da nam je čovjek upravo ponudio cijenu da kupimo njegovu biciklu.

Isto pretpostavimo jer je prijatelj već poprilično dobro poznavao zakone amsterdamske ulice, pa osim ponude za kupnje neke droge ili ukradenog bicikla, drugo nismo ni mogli doživjeti u te sitne sate. Naime, bilo je to već prvog dana mog razgledavanja Amsterdama, a da sam pritom cijeli dan razmišljala kako negdje trebam nabaviti biciklu.

Afroamerikanac se vrati i sav uzdihan ponovi: “10 euros!” Pomislim u sebi: “E nećeš razbojniče!” i kažem odlučno “5 euros!”. Čovjek nevoljko pristane, no ipak mu dam 10 eura jer, koliko se sjećam, nisam imala sitnije. Na ulici nemaš previše vremena za dobivanje ostatka novca natrag, a nitko ti neće dati naprimjer žvaku umjesto kusura, već daješ to što imaš i ulica prihvati ili ne prihvati – jednostavnije ne može. Lopovi koji kradu bicikle su brži od vjetra i nemaju previše vremena, kao i svi ostali lopovi na ulicama Amsterdama. Vrijedi pravilo: ako kupuješ, kupuj brzo, suptilno i nestani što brže možeš.

Svoj talenat za besramno cjenkanje sam usavršila za vrijeme života u Zagrebu, na Jakuševcu poznatijem kao Hrelić. Inače, sajam rabljene robe, doslovno svega i svačega, a ponajviše Roma i tezgi u obliku jednog prekrivača na rosnoj travi uzduž savskog nasipa na kojem se nalazi sve ono što što je netko ukrao, izvukao sa tavana, iz garaže, sa smetlišta ili pak ručno napravio. Uz to, nerijetko bi se Romi i nadmetali sa glazbom kako bi privukli kupce, bilo je tu i harmonika i saksofona, sajmovskih klauna te mirisa uštipaka i graha.

Moja malenkost je nakon doglednog vremena već i znala imena mnogih prodavača kod kojih bi besramno sa 200 kuna u prvoj ponudi spustila na 50 i nerijetko pobjiedila. Bila su to vremena ponekad i teškog siromaštva, ali i neizmjerne sreće, jer je maleni (a veliki) sakupljač svega i svačega u meni doživljavao orgazam prilikom svakog novog izleta na Hrelić. Isplativa i jeftina kupnja na sajmu uz pobjedu na cjenkanju mi je tada bila draža i od kocke, i od filma i od prirode i od nečijeg dodira.

No, da se vratimo mi na temu ukradenih bicikli u Amsterdamu.

Osim talenta za cjenkanje, iz Zagreba sam ponijela i ljubav prema bicikliranju. U najljepšem sjećanju su mi vožnje zagrebačkim Zelenim Valom na posao i natrag sa posla u kasnim noćnim satima, a nerijetko i u zoru, kad osim mene, uličnih čistaća i cvrkuta ptica, nitko drugi ne bi postojao. I sjednem ja tako na svoju novo-kupljenu amsterdamsku biciklu, sva sretna i vesela zbog odličnog ulova.

Naime, i na nizozemskim internetskim stranicama za prodaju, pa ni u trgovinama bicikli, biciklu u voznom stanju pristojnog izgleda ne možete naći ispod 80 ili 100 eura, a da pritom imate i račun, što je za novodoseljenu djevojčicu koja je još računala u kunama i sa nešto manje od 1000 eura kojih joj je ostalo nakon plaćanja sobe i hrane, bilo poprilično skupo.

SELIDBA U AMSTERDAM – MOJA PRVA BICIKLA

Moja prva bicikla u Amsterdamu je bila najneudobnija bicikla ikada, a to sam shvatila tek nakon nekoliko dana, kad smo se nas dvije sve češće susretale sa nekim od 1200 mostova koliko ih postoji u cijelome gradu. Da, Amsterdam je ravan i cijela Nizozemska je ravna, sve dok ne dođete do visokih mostova i izgubite dušu pokušavajući preći na drugu stranu kanala, a kad dodate k tomu i jak vjetar, dobijete nešto nalik borbi vjetrenjačama na dva kotača.

Osim što su me svaku večer boljele noge posebice koljena od pedaliranja svog novog zastarjelog stroja, trebalo mi je i nešto dodatne opreme poput dobrog i teškog lanca za vezanje, glasnog zvona i nekoliko svjetala, a za pokrivku na sjedištu (zbog konstantne kiše) je uvijek poslužila vreća iz neke od obližnjih trgovina hranom. Ukradene bicikle pak, nije teško prepoznati, najčešće su nespretno bojane sprejom za grafite, a ako nisu, preporuka je da ih sami obojate i prerušite u vlastitu biciklu, jer…nikad ne znaš.

Red bike in Amsterdam
Prva bicikla u Amsterdamu

Moj prijatelj je naišao na čovjeka koji je stajao sa njegovom netom ukradenom biciklom, te koji je od mog prijatelja tražio da ju ponovno kupi (jer ovaj nije imao račun ni slike), stoga je moj prijatelj na kraju završio kupujući vlastitu ukradenu biciklu. Neki od nas su prošli još i gore: naprimjer ja. Moju drugu skupu biciklu (više od 200 eura) su ukrali daleko od tadašnje kuće, ispred stana od prijatelja i prijateljice, kod kojih sam poprilično pripita morala prespavati.

Tješivši se, pripisala sam taj nemili događaj vlastitoj krivici i činjenici da se uopće nisam sjećala jesam li noć prije svoju biciklu uopće zaključala i za nešto privezala ili ne. Moja treću kupljenu biciklu, i to opet za pristojnu/troznamenkastu svotu i sa dinamo glavom, su ukrali ispred mog posla, nekih 30 metara od mene tokom popodneva dok sam ja sjedila odmah do dva velika prozora mjesecima govoreći kako imam brutalnu poziciju za kontrolu vlastite bicikle – možeš mislit’.

Dogodilo se to u prometnoj ulici, ispred kafića, restorana, semafora, vezano za metal i uz dupli lokot na zadnjem kolu bicikle. Međutim, ono što je opet bila moja greška je žensko-ljubičasti gumeni lanac za vezanje tanak kao srneće nogice i koji bi vjerojatno kad tad poginuo pod znanjem i oštricom svakog Švicarca. Ova krađa mi je bila lekcija da lanac na bicikli ne mora biti što skuplji, već što teži i što deblji. Ovo mi je bila lekcija i da me apsolutno najmanja greška na amsterdamskm ulicama može skupo koštati.

Sjećam se da sam u isto vrijeme bila i tužna, ali i nenormalno ljuta te sam se vratila na posao iako je smjena bila gotova, uzela nekoliko komada alata od šefa Nizozemca iz njegovih kutija u ostavi te hodala više od sat vremena pješke sa svim tim silnim alatima u ruci i ruksaku gledajući putem apsolutno svaku i parkiranu biciklu i onu kojoj se kotači okreću na biciklističkoj stazi, ne bi li slučajno naišla na svoju, ponovno je ukrala ili alatom udrila po malom nožnom prstu osobi koja ju vozi isto onako kako je netko meni mogao udriti da me vidio na bilo kojoj od prethodno kupljenih (a ukradenih) bicikli. Sistem je takav, sve se vraća, sve se plaća – pomislim, al’ shvatim to tek mjesecima nakon.

Red used bike in Amsterdam with a bell

U jednom trenu, onako umorna ne od hodanja već od bjesnila, krenem lupati čekićom i odvajati nekim, ranije nepoznatim alatom, jednu sasvim lijepu, tuđu i parkiranu biciklu. U tom trenu mi se obrati nepoznati čovjek, ili policajac ili jedan od onih crvenih, žutih, plavih koji patroliraju gradom i brinu o redu i miru, na sasvim neautoritativan način već iznimno pristojno i odviše ljudski i upita me nešto na nizozemski, a ja se niti ne prepadnem već ga samo pogledam onako ljutito i odviše smoreno. “Zašto to radiš?” – ponovi mi na engleski.

U trenu mi dođe da mu odgovorim kao tinejđer u pubertetu koji odgovara roditelju kratko samo da ga pusti na miru. Odlučim biti kratka i odbrusiti, pa makar i platila kaznu, no nešto me slomi u njegovom tonu i vlastitom umoru od ljutnje i otvorim mu se kao mizerna knjiga od početka do kraja. Ne znam, možda sam i bila u “onim danima” pa je i ta činjenica pridonijela mojoj brutalnoj iskrenosti, ali sjećam se da sam započela priču otprilike ovako: “Radim ovo jer sam psihopat. I ukralo mi je biciklu…”

Nakon nekoliko minuta razgovora i suptilnih prodika koje su mi trebale tada više nego ikada, čovjek me potapša i pusti da odem. Naravno da sam i nakon toga kupila novu ukradenu biciklu jer sam se još više zainatila sistemu uličnih krađi, no ovoga puta sam bila nešto pametnija. I druga i treća ukradena bicikla su bile iznimno skupe, lijepe, moderne, lake za vožnju, onako prave Omafiets tj. “granny” bicikle (točnije bicikle za bake) ma prave Amsterdamke.

No, skoro svaka sljedeća bicikla nakon te dvije ukradene je bila hrđava, stara, relativno dobra za vožnju i udobna, ali ružna da ružnija ne može biti. Zapravo, tek sam nakon četvrte ukradene bicikle, shvatila da na ulici najbolje prolaze ružna vozila tj. najmanje se kradu, što eventualno ne vrijedi na područjima poput crvene ulice i sličnih mjesta gdje će narkomani ukrasti i samo kolo te ga pokušati prodati za sitniš u zamjenu za prstohvat nekog sumnjivog praha.

Inače, krade se na sve moguće načine, a najčešće prolazi kombi i strpava sve one bicikle koje nisu vezane za nešto čvrsto poput stabla ili metala. Tada vam, ni sedam lokota ni najdeblji lanci ne mogu pomoći. Nerijetko lopovi, ako ne uspiju krađu uspješno obaviti, gurnu biciklu u kanal, pa upravo zbog toga, no i vjetra te omamljenih i smotanih ljudi, gradske vlasti upecaju oko 15 000 bicikli iz AMSTERDAMSKIH kanala na godišnjem nivou.

Ako imaš gdje, trpaj biciklu u garažu, u neki zaklon, veži je dobro, veži je za nešto čvrsto, neka bude na oku barem jedne gradske kamere, neka bude u prometnoj ulici i na svjetlu, a najbitnije od svega, neka imaš sreće. Jer i kad se sve skupa zbroji i kad sve ispoštuješ kako bi tvoj ljubimac točnije – prijevozno sredstvo – bilo sigurno, vrlo vjerojatno ćeš biti pokraden u jednom trenutku, a i rijetko ćeš naići na čovjeka kojemu nikad nije ukralo barem jednu biciklu u Amsterdamu, a da živi ili je živio ovdje duže od godinu dana.

Je li me stigla karma ili sam samo bila nesretna i amaterski nastrojena sa biciklama, izgleda da nikad neću saznati, no ako bilo koju pouku iz ovoga teksta možete izvući, neka ona bude – NE KUPUJTE UKRADENO, MOŽDA VAM SE VRATI.

PRIDRUŽI SE MOJOJ ZAJEDNICI I ZAPRATI ME NA NEKOJ OD DRUŠTVENIH MREŽA 🙂 ↴

INSTAGRAM: https://www.instagram.com/kookylovestotravel/
FACEBOOK: https://www.facebook.com/kookylovestotravel
TWITTER: https://twitter.com/Kookyloves2
Čitali ste kronike iz Amsterdma jer biste željeli preseliti u Nizozemsku, te vas zanimaju sve informacije i detalji? Klikom na link ispod
Saznajte sve o selidbi u Nizozemsku

Share your opinion