U prvom izdanju “Kronike iz Amsterdama” pričam o učestalosti kiše u Amsterdamu. Zar zaista toliko često pada kiša?

Amsterdam through the rainy window
Pogled na Amsterdam sa cirkusnog vrtuljka na glavnom trgu, Dam Square-u

Svega nekoliko dana nakon što sam doselila u Amsterdam, počela je padati kiša. Tada nisam još bila uistinu svjesna koliko kiše i kakve sve vrste kiše postoje u Amsterdamu. Već sam od prije znala da tamo često kiši, no koliko je to zapravo “mnogo” sam shvatila već prvog mjeseca.

Kiša nije stala padati. Padala je satima, danima, tjednima i mjesecima, a na trenutke mi se činilo kao da nikada ni neće prestati. Dane bez kiše krasili bi sivi oblaci i vjetar dok bi cijeli grad dobivao neku sivkasto-bijelu, rekla bih, čak i mističnu notu. Bio je mjesec listopad, a bližio se i studeni (novembar) – najgora vremena ovog grada koja najčešće obiluju kišom i vjetrom.

CBD Hemp

Dvadesetjednogodišnja djevojka koja je upravo doselila iz – čak i u to jesenje vrijeme – sunčanog Splita, odjednom se našla u zarobljeništvu vlastite depresije uvjetovane neprestanom kišom. Prije dolaska u Amsterdam, u Hrvatskoj ako kiši, nismo išli apsolutno nigdje osim na posao i tamo gdje uistinu treba.

Kišni Amsterdam sa prozora u Nassaukade ulici, West

Kiša je bila izlika za sve dogovore na koje nam se ne ide i za sve ono što možemo odgoditi za sutra, JER DANAS PADA KIŠA. No, to “danas” je zaista dugo trajalo u Amsterdamu.

Sjećam se da sam na svoj prvi slobodni dan (naravno kišni) izašla iz stana tražeći neko skrovište dok kiša barem malo stane padati. Nastrešnica nije bilo apsolutno nigdje. Nizozemcima su nastrešnice relativno stran pojam. No, iako nisam dublje istražila zašto ih zaista nemaju, tog istog kišnog dana sam zapravo shvatila da im ne trebaju.

Nizozemci su navikli na kišu i iako je mrze isto koliko i Dalmatinci i iako će se rado svaki put požaliti kad pada čak i više nego jedan prosječan Dalmatinac, vremenske prilike (neprilike) su ih natjerale da se na kišu toliko adaptiraju da im ona postane sasvim nevažan faktor kada je u pitanju vođenje svakodnevnog života.

Pa sam tako tog istog slobodnog i oblino-kišnog dana ugledala čovjeka kako trči u kratkoj sportskoj obleki, ženu kako šeta psa i još nekolicinu ljudi na bicikli, a posebice mi je u oko upala žena sa tri mala djeteta na biciklu, svi sa kanabicama, poneki i bez, a najmanji broj onih sa kišobranima.

Sjedila sam tako još nekoliko minuta u potpunom šoku pritom izgubeći gotovo pa sat vremena čekajući da kiša barem malo slabije krene padati, no onda sam shvatila: kiša je ovdje, ono što je sunce u Dalmaciji. Tog trenutka, adaptivna životinja u meni se napokon probudila i sve što je mogla napraviti tog trenutka je vratiti se u Hrvatsku, otići negdje totalno drugdje ili jednostavno ostati.

Naravno – kao što ste vjerojatno i pogodili – ostala sam.

Nekoliko mjeseci nakon, i ja sam bila jedna od tih biciklista što i po najvećem pljusku i po “sprej” kiši bicikliraju i po 10 kilometara na dan. Najčešći su mi prijatelji bili kišobrani mahom razbijeni od vjetra, kabanice i kišna odijela, a obavezno sam imala i vreće za smeće kod sebe u koje sam stavljala ruksak, druge vreće sa hranom, vlastita stopala kako bi ih zaštitila od kiše (jer za nepropusne tenisice nije bilo) i sve ostale improvizacije koje su olakšale svakodevna druženja sa kišom.

Kišu nikad ne zavoliš, čak ni tamo gdje pada poprilično često, ali ju naučiš ne mrziti.

No, nije da kiši uvijek u Amsterdamu. Naime, u Nizozemskoj godišnje bude oko 70-ak dana sunca, tako da, kad ga vidite, ne pomjerajte se sa sunčane strane. Trebat će vam. 🙂

Share your opinion