U devetom izdanju “Kronike iz Amsterdama” pričam o lekcijama kojima me Amsterdam naučio u vezi cimera i ljudi općenito

U tipičnu Amsterdamsku kuću sam ušla po prvi puta svega desetak dana nakon selidbe u glavni grad Nizozemske. U njoj je živio naš poznanik, samozatajni Gari europsko-afričkog podrijetla sa dvije perzijske mačke.

Znate one perzijske mačke, sa poprilično čudnim izrazom lica, kao da su se licem slučajno zabile u vrata ili u zid. No, bile su meke, i iako je samo jedna bila mazna, imala sam sasvim dovoljan razlog da posjetim Garija.

Naime, falio mi je moj mačak Roko u Hrvatskoj, koji je par mjeseci nakon moje selidbe u Nizozemsku – jednostavno – nestao. Ukratko, mazio mi se mačak.

Gari je prvih par mjeseci minimalno razumio, kamoli pričao engleskim jezikom. Uglavnom smo se sporazumjevali gestikulacijama i mimikom. Bilo je urnebesno. Takvu vrstu komunikacije sam imala samo kao konobarica među gluhonjemim osobama u Zagrebu na poker turnirima za gluhonjeme.

Još je urnebesnija bila činjenica da o čovjeku ne znam apsolutno ništa, osim da imamo slične interese poput mački, zajedničkog poznanika i ljubavi prema Amsterdamu. Isto tako ovo ime Gari je totalno izmišljeno jer mu pravo ime nikad nisam saznala.

Naime, mnogim ljudima sa kojima sam se družila ili živjela u Amsterdamu nisam znala ime. Zapravo, s vremenom sam navikla da su u Amsterdamu, za razliku od ostalih mjesta u svijetu, mnoge stvari totalno nebitne.

I tako, ispostavi se da je Gari pola svoga života proveo u domu, zatvoru i na ulicama svoje rodne države, što zbog ubojstva, što zbog tko zna čega.

U Amsterdam ga je naveo – kao i sve nas novodoseljene – put u potrazi za boljim, slobodnijim i uzbudljivijim životom. Gariju ne samo da nisam znala ime, već sam mjesecima o njemu kao ličnosti znala tek mrvice.

Nije bio toliko pričljiv čak ni kada je naučio nešto engleskog jezika, ali je bio ljubazan i susretljiv, a meni je to kod svakog čovjeka bilo i ostalo – sasvim dovoljno.

Komičan skoro koliko i čudan. Uistinu, bio je ogroman čudak čak i za mene, popriličnog čudaka. Njegova prošlost mi je bila sasvim strana, sve do godinu dana poslje posjete Garijevim mačkama u njegov sobičak tipične amsterdamske kuće.

Dakle, nekih godinu dana nakon, trčala sam na trajekt kako bi Gariju pomogla prenijeti sve torbe i kese. Naime, jednog oblačnog dana, Gari je morao preseliti iz tipične Amsterdamske kuće.

Jednog klasičnog i oblačnog amsterdamskog dana, Gari mi je igrom slučaja postao cimer, uz još desetak cimera. Soba do sobe. I zidovi tanki kao A4 papir.

Moje oduševljenje je bilo enormno. Napokon useljava netko koga sam vidjela barem jednom u životu. Nije opet kao i svakog tjedna – nova i totalno nepoznata osoba.

Tapkajući sukladno, i po travkama, i po betonu noseći silne torbe poput glomaznih utega, nisam znala da zapravo dobijam ne samo najčudnijeg cimera dosada, već i potencijalno najopasnijeg dotada.

Naš razgovor tog dana je vjerojatno najšokantniji razgovor ikada koji apsolutno nikada neću zaboraviti. Dok je pričao, tada već na zavidnoj razini sporazumjevanja za jednog čovjeka i stranca koji nije otvorio englesku knjigu za života, u mojoj glavi su se vrtile slike Jeffrey Dahmera, Ted Bundy-a, Mansona i ostalih.

Prolazio mi je kroz glavu i serija OZ i Bronx i svi oni Američki i Francuski underground filmovi o getu, oružju i bijedi.

Moje emocije su luđački oscilirale svakom novom minutom i ispričanom pričom. Nisam stigla ni razumjeti kako se osjećam jer bih se već svake sljedeće minute osjećala potpuno drugačije. Po prvi puta je on pričao meni, a ja uglavnom šutjela – što od šoka, što od neznanja koju riječ izustiti osim krenuti se pakirati i pod hitno se baciti u potragu za drugom sobom.

No, nisam to napravila. Pomisao o selidbi mi se čak i najkraće zadržala. Naposljetku, nekako sam zaključila da je Gari zapravo i najmanje opasan unatoč burnoj prošlosti. Barem manje opasan od većine ostalih iz kojekakvih zemalja. Od većine cimera sa kojima nikada nisam toliko razgovorala kao sa Garijem u onih nezaboravnih 20 minuta.

Barem mi je rekao. Barem smo pričali. Premda, ni dan danas mi nije jasno zašto mi je baš tada sve ispričao. Tog trenutka kada se useljavao, kad sam mogla ispričati gazdi, kad sam mogla pobjeći i ne osvrnuti se sljedeći put kad ga vidim.

Je li me želio upozoriti? Da mu nikad ne kucam na vrata ako mi zafali naprimjer brašno, jer ga nikada neće imati? Jer ne jede hranu, već samo pije vodu, puši hašiš i marihuanu te zuri u sunce koje ga navodno dovoljno hrani.

Tada je bio prvi put u životu da sam progutala tešku knedlu i preuzela teško breme rizika. Znala sam tko je bio, nisam skroz znala tko je sada i samo sam mogla naslućivati kakav će vremenom postati.

No opet, koliko li sam samo istih stvari napravila i sa drugim ljudima, a da nisam ni znala!? Koliko li sam samo puta dopuštala ljudima da dođu blizu, a da nisam znala kakvi su zapravo ispod svih maski.

No, sa svima, trudila sam se biti bez predrasuda, iako mi je nerijetko stotine tusuća misli i primisli znalo vrludati po glavi. Gari nije bio jedini. Živjela sam i upoznala paletu raznoraznih osebujnih ljudi, manje ili vise šokantnih.

Od fascinantnih i izgubljenih umjetnika koji žive pomalo i na drugim planetama pa sve do kriminalaca – što sitnijih, što onih pod tjeralicom, beskućnika, imućnih faca, lopova, prostitutki, radio voditelja, profesora uglednih fakulteta, djece 11-godišnjih narkomana, ljudi bez udova, ljudi koji su pobjegli od kuće, ljudi sa 99% istetoviranog tijela i ljudi koji su se masno obogatili samo dan prije…

I još mnogo, mnogo drugih. Mogla sam suditi po koricama i omotu, ali nisam. Dopuštala sam da se otvore koliko žele i nisam prelistavala tražeći odgovore na svoja sebična pitanja. Dopuštala bih da mi sami pruže odgovore na pitanja koja misle da imam ili bi jednostavno uživala u trenutku susreta.

Naposljetku, shvatila sam da ipak ne moramo znati sve što želimo o svima o kojima želimo, unatoč silnoj znatiželji koja nam je utkana u postojanje.

Svaki susret koji sam iskusila je morao nešto značiti, makar nerijetko i ne razumjela zašto. Sigurno smo se susreli s razlogom i u najboljem slučaju, naučili ponešto jedni od drugih.

No, najbitniju stvar koju me Amsterdam naučio što se tiče ljudi je ova: ZABORAVI NA PREDRASUDE I NE SUDI.

Čak i kad ti ispričaju sve i otvore i zadnja vrata, zadnji i prozor svoje duše kako bi povirio – ne sudi. Svi smo ista djeca istog kova, samo ušli kroz druga vrata.

Moram li uopće spominjati kako je Gari bio jedan od najboljih susjeda ikada? Poštovao je privatnost, nije galamio u sitne ili rane sate, čak je i nerijetko ostavljao na kvaki poklone iz trgovine u kojoj se poslje zaposlio, ali najbitnije od svega: uvijek je bio tu. Kada je trebala pomoć: otjerati miša ili dodati nekoliko vlastitih peškira kako bi ublažili poplavu u mojoj sobi.

Kad je pak njemu trebala pomoć, kucao je tako plaho da bi jedva i čula da me netko traži iza druge strane starinskih vrata. Neki pak, upale sve sirene ovoga svijeta kada vas trebaju, a gle čuda, ne naprave isto kada vas žele upitati kako ste.

Jer…nije važno odakle ste i kakva vam je pozadina, ako ste danas i u ovom trenu čovjek. Nije važno pričate li barem jednim jezikom ili samo svojim materinjim, ako znate jezik ljubaznosti i humanosti. Nije važno tko ste bili, važno je tko ste sada i koliko radite na tome tko ćete biti sutra.

Prvi Pametni Kišobran Koji Nikada Nećete Izgubiti! Posjeti Web Shop

Share your opinion