SELIDBA NA TAJVAN, ZANIMLJIVU OTOČNU DRŽAVU U ISTOČNOJ AZIJI. ŽIVOT JEDNE ZAGREPČANKE KAO UČITELJICE U TAINANU.

U današnjem izdanju projekta HRVATI/BALKANCI U SVIJETU donosimo vam priču iz dalekog Tajvana točnije Republike Kine ili Kineski Taipei. Tajvan je visoko pozicioniran u smislu ekonomskih sloboda, slobode štampe i zdravstve zaštite. Nekad je pripadao Kini i Japanu, a danas je relativno slobodna država, u kojoj navodno nije teško pronaći posao. Mnogi su oduševljeni kulturom Tajvanaca, ljubaznošću i spremnošću za pomoć u bilo kojem trenutku, ali i hranom. No, Tajvan ima mane isto kao i bilo koja država u svijetu. Naprimjer, ova država godišnje doživi preko 1.000 zamjetljivih potresa i preko 17.000 neosjetljivih potresa, a ima i poprilično zagađen zrak.

Iako subjektivno, Tajvan može biti divna država za život na određen ili neodređen period, ukoliko se fokusirate na sve one lijepe aspekte ove zemlje. A koji su to pozitivni, a koji još negativni aspekti življenja na Tajvanu, kakve su cijene, ljudi, zakoni, je li teško dobiti vizu, koja mjesta vrijedi posjetiti, koliko se život razlikuje od života na Balkanu i još mnogo toga, ispričat će nam naša nova gošća Tea.

1. Bok Tea! Hajde nam se predstavi: odakle si, koji su ti hobiji, zanimanje…koja je tvoja priča o selidbi na Tajvan, zašto baš Tajvan, u kojem gradu ili mjestu si i koliko dugo si tamo živjela, gdje si radila, kako si našla posao?

Table of Contents

Zovem se Tea, ali to već znaš, rođena sam i živjela cijeli svoj život u Zagrebu dok jednom prilikom, prije 9 godina, u procesu traženja posla nisam naišla na oglas za kabinsko osoblje za kompaniju Emirates u Dubaiju. Otišla, prijavila se, dobila posao, odselila u Dubai. Zašto pričam o tome? Jer je razlog mog odlaska na Tajvan bio upravo burnout nakon nešto manje od 4 godine života i rada u koferu.

Na Tajvanu su već tada živjela dva prijatelja iz Zagreba od kojih sam uvijek slušala kako im je tamo super, kako je lako naći posao, kako ne moraš nužno imati rezidencijalnu vizu da bi mogao raditi, kako je život opušten…i uvijek sam se zezala da ću otići k njima kad mi pukne film i poželim sve ostaviti iza sebe. Na kraju se upravo to i dogodilo. Spakirala sam kofer, otišla iz Dubaija i kupila jednosmjernu kartu za Tajvan. Točnije Tainan, gradić na jugu otoka, nekadašnji glavni grad Tajvana. Plan je bio ostati godinu dana, no ostala sam 6 mjeseci. Toliko mi je bilo dovoljno da se oporavim. – ovo je jedan tekst koji sam napisala tada dok sam pisala kolumnu za Index koji najbolje opisuje ringišpil emocija u tim trenucima.

Plan je također bio i raditi, podučavanje engleskog je vjerojatno posao broj 1 bijelaca na Tajvanu. Karikiram naravno. Napisala sam CV i prvi radni dan nakon svog dolaska krenula tražiti posao. Kako? Od vrata do vrata… dečki su me vozili po malim privatnim školama u koje djeca idu nakon ‘prave’ škole, gdje imaju dodatnu naobrazbu, pišu zadaće, imaju instrukcije i slično. Dijelila sam svoj CV i u roku tjedan dana imala prvih nekoliko učenika. Bilo je lako, dobro se plaćalo, radila sam u popodnevnim satima, s djecom i odraslima i tempo je bio upravo onakav kakav mi je trebao u tom trenutku.Rekla si da napišem ukratko, ja ti ne znam što to znači.

2. Postoji li nešto što te oduševilo ili pak razočaralo, šokiralo kad si došla i vremenom kad si ulazila dublje u čari življenja u Tavanu? Što ti se najviše sviđalo u Tajvanu što misliš da je prednost Tajvana, a što ti se nikako nije sviđalo? Koje su najveće razlike života tamo u odnosu na život na Balkanu i u Hrvatskoj?

S obzirom na putovanja i ranije u životu, a pogotovo kao stjuardesa jedne od najvećih svjetskih kompanija, ništa me nije šokiralo dolaskom na Tajvan. Bila sam otprije upoznata s azijskom kulturom i prije sam posjetila Tajvan, a sada sam bila sretna da ga mogu bolje doživjeti. Ništa me nije ni razočaralo, osim činjenice da Tajvanci slabo govore engleski i da je jako mali postotak žena strankinja – žena mojih godina koje govore engleski, pa je bilo jako teško naći nove prijatelje.

Da, dečki su me upoznali s Hrvatima na Tajvanu, i upoznavala sam ljude kroz podučavanje engleskog, ali trebalo mi je pravo žensko društvo i to je bilo teško pronaći. Kad sam pronašla tu jednu prijateljicu život tamo je bio još samo lakši i zabavniji. Rekla bih da je meni osobno to bila jedina mana života tamo, što je bio još jedan razlog ranije odlaska s otoka nego što sam planirala. Sve druge prednosti i mane i usporedbe s našim Balkanom ovise od osobe do osobe. Ovise o razlozima zbog kojih je netko došao upravo tu gdje je došao, i razlozima zbog kojih je otišao, koji posao radi, je li sam ili s prijateljima/obitelji, koliko je osoba informirana o mjestu u koje se seli. Zato mislim da nema smisla uspoređivati ijednu drugu zemlju s onom u kojoj si odrastao i proveo većinu svog života, čije si navike i kulturu usvojio. 

Moja prednost tamo je bila što odlično pričam engleski pa njima zvuči kao da pričam američki engleski čemu oni svi teže jer je to stvar prestiža među djecom i njihovim roditeljima, što sam bjelkinja koja podučava njihovu djecu – također stvar prestiža, i što sam žena pa su me i djeca lakše i prije prihvaćala. A razlike u životu u Hrvatskoj i na Tajvanu su tipične razlike jedne azijske zemlje – količina motora na cestama, jako izraženo poštovanje mlađih prema odraslima, život na noćnim marketima, hrana, oh hrana, poticanje države svih ljudi da rade, čak i kada odu u penziju, vjerski običaji…

5. Postoje li i općenito neki zakoni ili vjerski obicaji koje svi građani i turisti moraju poštivati prilikom ulaska u zemlju ili tokom života?

Osim poštovanja hramova i vjerskih običaja, te kulture prihvaćanja čaja kada si u nečijem domu da ih odbijanjem ne uvrijediš nisam čula za neke drugačije i/ili stroge zakone ili običaje kojih sam se morala držati da ne bih upala u probleme. Za razliku od prethodnog Dubaija.

6. Tajvan izgleda kao jeftina zemlja, barem po silnoj jeftinoj hrani koju sam vidjela na tvojim storijima. Možeš li navesti neke primjere cijena npr. vode, goriva, hrane, smještaja, javnog prijevoza, taksija i slično? Kakve su plaće u Tajvanu? 

Rekla bih da je Tajvan jeftina zemlja za turiste, ali lokalci lijepo žive upravo zbog mogućnosti da rade cijeli svoj život. Dvosoban stan u jednom od turističkih dijelova Tainana, u blizini Konfucijevog hrama koji je ‘must see’ prilikom posjete ovom gradu, smo plaćali cca 600 eura mjesečno (dvije kupaonice, radna soba, 2 balkona, kuhinja, dnevni boravak, klima, vešmašina…) 

Zarađivala sam oko 1000 eura mjesečno od podučavanja engleskog, kako koji mjesec, 4-5 sati dnevno i od toga živjela i uspijevala uštediti, priuštiti si put od 5 dana na Filipine i tjedan dana u Dubaiju pri povratku za Hrvatsku. Polovni skuterčić sam platila samo 60 eura, a trenutna cijena benzina je 0,8 eura po litri. Boca vode od 1,5 litre je oko 0,9 eura. Paradajzu je cijena kao u Hrvatskoj što je za Tajvance recimo skupo. Primjer Mc’Donaldsa – Big Mac meal) je 4,5 eura, dakle isto kao i kod nas. 

Zapadnjačka hrana u dućanu i restoranima je puno skuplja od lokalne, a u lokalnom si mogao pojesti obrok i za samo 3 eura. Cijena autobusa Tainan-Taipei je u prosjeku 12-15 eura. 10 giga mobilnog interneta mjesečno oko 20 eura.

7. Koji su svakodnevni običaji ljudi? Kako si ih doživjela kao ljude, kako bi ih opisala? Znaju li za Hrvatsku kada im spomeneš odakle si?

Većinom ljudi na Tajvanu ne znaju gdje je Hrvatska, ali žele naučiti, sve ih zanima, ispituju te, trude se pričati engleski s tobom. Kad im pričaš o nečemu što nikada nisu vidjeli ili gdje nikada nisu bili, a vole putovati, slušaju sa zanimanjem – ili je to isto dio kulture, nisam nikad bila sigurna haha. Pomoći će makar ne znaju reći ali pokazat će ti. Mlađi koji uče engleski žele popričati s tobom kako bi vježbali svoj engleski.

Tihi su i smireni. Nikada me nije bilo strah, ni po noći sama na cesti. Radišni su. Muškarci Tajvanci nemaju previše srama kada si popiju malo alkohola pa se upucavaju ženama više nego ikoji zapadnjak. Vjeruju da se dobro dobrim vraća, vjeruju u karmu, vjeruju u pomoć koja će nekome promijeniti dan, dok njima neće oduzeti puno energije, vremena ni novca. Svi roditelji djece koju sam podučavala uvijek su mi nudili hranu, piće ili štogod trebam. Često spakirali tajvanske specijalitete za doma, da imam za večeru!

8. Koja je najsmiješnija ili najluđa anegdota iz tvog života na Tajvanu? Ako bih mogla izdvojiti bar jedan dogadjaj koji ti prvi padne napamet.

Ludih anegdota nemam jer se zbilja nisam ludirala tamo već živjela više penzionerski. Ali, smiješne su bile situacije kada smo frendica i ja počele vježbati svako jutro u parku. Vježbale smo po programu Insanity uz muziku i dernjavu tog trenera na ekranu, dok su deseci drugih Tajvanaca vježbali tai chi i gledali nas dvije luđakinje kako skačemo i umiremo od muke u 6 ujutro, pa su nas već i znali i dolazili pitati što to vježbamo, ako jedan dan ne bismo došle u taj park žene su nas ispitivale zašto nismo bile, da smo im nedostajale, pljeskale bi nam nakon odrađenog treninga…

Jednom prilikom me iznenadio pljusak, na motoru, bez kabanice. Slučajni motorist uz mene je samo izvadio kabanicu viška iz svog motora i pružio mi ju uz riječi da pazim kako vozim. Drugi put sam ostala bez benzina, ljudi bi stajali i ponudili se prevesti me gdje treba, ali ja sam već čekala tamo potpunog stranca koji je rekao da će otići do pumpe i donijeti mi benzin u boci da se mogu dovesti do prve benzinske! Kada sam odlučila vratiti se u Hrvatsku, moje dvije učenice koje sam podučavala od prvog dana odvele su me na večeru, a s njima sam još uvijek povezana preko društvenih mreža.

9. Jesi li upoznala neke Hrvate ili generalno ljude iz zemalja bivše Jugoslavije zahvaljujući selidbi na Tajvan?

Jesam, upoznala sam Hrvate i Srbe na Tajvanu. Hrvati su isključivo bili muškarci i većinom u svojim tridesetima koji su si već tamo stvorili živote, našli žene, pokrenuli biznise, sad neki već imaju i djecu, a neki su se i vratili u Hrvatsku. Srpska obitelj koju sam upoznala su bili otac koji živi tamo već godinama s drugom ženom, njegova kćer i njezin dečko koji su došli u Tainan na studij. S njima sam radila na noćnom marketu za Kinesku novu godinu kad im je trebala pomoć, a meni dodatna zarada.

10. Koji jezikom se priča i kako si se snalazila sa jezikom? Pričaju li ljudi i engleskim jezikom ili baš i ne?

Što se jezika tiče, pričaju kineski, koji ja naravno ne pričam, ali naučila sam desetak bitnih riječi koje sam kombinirala uz engleski i dobro poznati govor tijela iliti sporazumijevanje rukama i nogama. Starije generacije ne pričaju engleski, mlađe generacije ga uče pa im je često neugodno pričati, a ljudi srednje dobi su podijeljeni, neki pričaju, a neki ne, ali kao što sam gore spomenula – svi se trude, makar i uz Google translate na mobitelima.

11. Koje su ti bila najdraža tradicionalna jela i kakva je hrana generalno? Postoje li neka luda i šokantna jela ili pića, voće ili povrće koje si samo tamo vidjela?

O samoj hrani mogla bih pisati danima. Obožavam azijsku kuhinju i ono što me oduševljava kod nje su porcije. Male porcije koje su ti zaista dovoljne za jedan obrok. Za razliku od naših ponekad i prenatrpanih porcija. Hrana je lagana, riža je glavna namirnica, ali jako puno voća i povrća se jede. Sve govori činjenica da sam u prvih mjesec dana izgubila 8 kila ni ne znajući da ih gubim. Obožavala sam vožnju skuterom po gradu i stajanje ispred dućana s cijeđenim sokovima od svih vrsti voća, kupovine zapakiranih porcija već očišćenog, opranog i narezanog voća.

A moje definitivno najdraže jelo su dumplings sa sojom, đumbirom i čilijem sa strane. Kukce, bube i slično nisam probavala jer me ne privlači, ali njima je to takozvani ‘midnight snack’ koji se najčešće kupuje na noćnim marketima. Još gore od toga, što nikako nisam mogla probati jer me miris doslovno tjerao na povraćanje jest smrdljivi tofu – fermentirani tofu koji smrdi do suprotne strane ceste. Ne pretjerujem. Svi kažu da je fin ako uspiješ prijeći preko mirisa.(također jedan tekst, upravo na temu hrane na Tajvanu i dodatnih opisa samih Tajvanaca te još jedan s usporedbom prehrane na Tajvanu i doma.

CBD Hemp oil

12. Je li teško pronaći smještaj, posao, prijatelje, integrirati se…?

Meni osobno nije bilo teško naći posao, a ni smještaj jer sam imala sreću što se moj prijatelj nekoliko mjeseci ranije preselio u veći stan i bio u potrazi za cimerom gdje sam ja došla kao naručena, a zbog njihovih iskustva i znanja vrlo brzo sam našla prve poslove. Nakon toga je sve teklo nekako prirodno. Ako ne znaš jezik, naravno da je teže, ali doslovno se svi koji pričaju engleski nude da te nauče kineski. Pronalazak prijatelja isto ovisi o znanju jezika, poslu, razlogu zbog kojeg si došao i vremenu koje ćeš provesti tamo. Ne bih rekla da je teško samo drugačije i iziskuje vrijeme.

13. Što je posebnost Tajvana? Što na Tajvanu ima, a nisi vidjela ili iskusila nigdje drugo? Je li život na Tajvanu hektičan ili ne? Je li promet sličan kao promet u Vijetnamu? Negdje sam pročitala da je najam auta na Tajvanu izrazito skup, je li to istina i kakva je situacija sa skuterima?

Prvo i jedino što mi u ovom trenu pada napamet je ujedno i odgovor na 14. pitanje a to je promet odnosno jedno pravilo u prometu. Motoristi na raskrižju ne mogu skrenuti lijevo nego moraju skrenuti desno i preko zebre ući u traku koja će kada se upali zeleno krenuti voziti ravno kako bi nastavili u željenom smjeru. Promet nije hektičan kao na Tajlandu, u Vijetnamu ili čak Indoneziji. Rekla bih da je čak organiziran. Poštuju se pravila, u trakama za motoriste ne voze auti, motori na semaforu stoje prvi na označenom mjestu, a zatim automobili. Nisam doživjela živčano trubljenje ili neoprezno preticanje. Ako ti se pokvari motor nasred ceste i policajac će ti doći pomoći pokrenuti ga ili izgurati sa strane. ALI nesreća svejedno ima puno jer ljudi ne paze! Za rentanje auta zbilja ne znam.

14. Kakav je proces za selidbu na Tajvan kao npr. vize, znaš li više o tome i postoje li neki savjet koji bi dala svima koji žele preseliti na Tajvan ili ga samo turistički posjetiti; što bi trebali znati i na što bi trebali pripaziti?  

Koliko znam Tajvan je trenutno zatvoren za turiste zbog korone, ali kada ovo ludilo prođe turisti – Hrvati točnije, na Tajvanu vizu dobivaju prilikom ulaska u zemlju kao štambilj u putovnici i vrijedi 3 mjeseca. Nakon tri mjeseca morate izići iz zemlje da biste mogli ponovo ući u nju s novom vizom na iduća tri mjeseca. Napraviti takozvani visa run. Mnogi stranci koje sam upoznala tako godinama žive i rade.

Ja sam svoj jedini visa run odradila posjetom Filipinima. Vrlo je jednostavno i sigurno doći na Tajvan. Studenti imaju prilike za studentskim razmjenama. Učitelji i profesori po struci mogu naći dobar posao kao i u ostatku Kine i u Vijetnamu. Jedini savjet za turistički posjet Tajvanu je taj da ne ostajete i razgledavate samo Taipei, produžite i južnije u manje gradove i unutrašnjost otoka. Nećete požaliti.

15. I za kraj, koje su stvari tj. barem pet mjesta u državi koja si posjetila i koja bi svima preporučila da obavezno posjete na Tajvanu?

S obzirom da je te godine zima bila najhladnija i poprilično kišovita zima unazad 50 godina i da je udario najjači potres unazad 20 godina – 6.4 po Richteru, prva tri mjeseca nisam ni imala prilike razgledavati previše osim samog Tainana. Sljedeći je naravno:
Taipei

– gradovi Kaohsiung i Taichung

Osobno najdraži i najljepši izlet bio mi je u Yujing i Zuozhen district Tainana, ruralni dio istočno od grada gdje se nalazi Karma Kagyu samostanprvi tibetanski budistički samostan Bijele sekte na Tajvanu – nisam sigurna je li prijevod dobar.

Jednodnevni izlet iz Tainana u prirodu, i takav mir i tišinu koju nisam dugo doživjela. Vožnja skuterima po okolnim selima i stajanja putem još je dodatno pridonijela cjelokupnom dojmu. Najbolje vrijeme za posjetu Tajvana je proljeće. Ljetni mjeseci su sezona tajfuna. Kroz 3. i 4. mjesec možete uhvatiti trešnje u cvatu, a u to vrijeme se održavaju i neki od zanimljivih festivala i praznika.

17. Tradicija neka je, s obzirom da ja obožavam činjenice, ako znaš ili imaš neki “fun fact” na umu o Tajvanu da podijeliš sa nama.

Fun facts o Tajvanu! 

– Žene ne slave svoj 30., 33. i 66., a muškarci svoj 40. rođendan zbog vjerovanja da su to nesigurne i opasne godine pa se one preskaču

– Ljudi se ne rukuju pri upoznavanju, a još manje se grle ili ljube u obraz

– Pozivnice za sprovod većinom su bijele boje, ali ako je osoba doživjela 80 ili više godina one će biti u rozoj boji. Isto tako i lampioni kojima će tada ukrasiti kuću. Tajvanci vjeruju da se tako dug život treba slaviti, a ne žalovati pa i odjeća u tom slučaju smije biti bijela s crvenim ili rozim, upravo zato jer su to boje sreće, a ne žalosti.

Tajvan je veličine Belgije ali ima 23 milijuna stanovnika- prva azijska zemlja koja je legalizirala istospolne brakove 2019.godine

– Zgrada 101 u Taipeiju bila je najviša na svijetu prije nego se izgradila Burj Khalifa u Dubaiju. 

Zanima te kakav je život u Nizozemskoj i Amsterdamu, u Meksiku, na Islandu, u Brazilu, Vijetnamu, na Madagaskaru, u Panami ili u Tanzaniji?

Još jednom VELIKO HVALA hrabroj Tei, a i vama na čitanju ovog članka: “Selidba na Tjvan.” Nadam se da vam se svidio. Ukoliko vam se svidjela Teina priča, slobodno ju zapratite i postavite dodatna pitanja na njenom Instagra, profilu comeflywithmeblog za putovanja ili pogledati njen biznis s fotografijom koja joj je dugogodišnja ljubav i hobi savethemoment_bytea.


Share your opinion