Nove Kronike iz Amsterdama:
Kako izgleda Božić u Amsterdamu, a kako na Balkanu?

Vjerujem da bi se svaka osoba koja živi u Nizozemskoj složila oko sljedećeg: Božić u Nizozemskoj, a posebice u Amsterdamu, nimalo ne sliči Božiću na Balkanu. Isto tako vjerujem da bi se svaka osoba koja živi u Nizozemskoj, ali i šire, složila oko ovog:

Božić je onakav kakvim ga napravite, gdje god da se nalazili.

Snijeg u Amsterdamu i pogled na biljke

ZAŠTO JE BOŽIĆ DRUGAČIJI U NIZOZEMSKOJ?


Ako uzmemo u obzir da pričamo o Nizozemskoj, državi u kojoj se više od 50% stanovnika izražava kao nedefinirani ili pak ateisti, a svega 17% stanovništva kao katolici, sasvim je suludo za očekivati da ćemo baš tamo osjetiti dobro poznati i uzbudljivi štih Božića. No, ono što se za blagdansko vrijeme može osjetiti u Amsterdamu su miomirisi nešto više vrsta marihuane, nešto veće i masnije fritule, keksići od đumbira ili cimeta, nešto vina i tu i tamo neki ručak uz dašak kobasica.

Jučer sam pak, ovdje u Dalmaciji, njuhom mogla dešifrirati koje je kolače svaka kuća u susjedstvu pripremala. Iako Amsterdameri preferiraju velike i visoke prozore sa minimalnim zavjesama ili pak bez ikakvih zavjesa, ipak ćete rijetko naići da vam pogled padne baš kroz jedan takav transparentan prozor u kojem će mlada ili nešto starija majka i žena kuhati i peći od jutra do mraka kako bi zadovoljila sva gladna usta i sve Božićne sljedove, upravo onako kako to naše mame i bake rade na Balkanu.

Ni kuće ne budu okićene razno raznim lampicama eventualno stabla i zgrade, a dinamiti i razno razne petarde se uglavnom čuvaju za dva dana oko proslave Nove Godine, kada je zapravo jedino i dozvoljeno zabavljati se na takav način.

Snijeg u Amsterdamu, Prosinac

NIZOZEMCI – FANATICI ZA PIROTEHNIKOM

No, nemojte se zavaravati da je blagdansko vrijeme najlošije doba za boravak u ovoj zapadnoj državi.

Možda će vam brojka od 77 milijuna eura potrošenih na pirotehniku u 2019-oj širom Nizozemske dati do znanja da je ovo država u kojoj je možda i najbolje provesti Novu Godinu ako gledamo sa pirotehničkog aspekta; Nizozemci su totalni fanatici za pirotehnikom, jednostavno, ne postoji blesaviji narod. Pirotehničko ludilo je samo jedna od nekolicine zanimljivih činjenica o Amsterdamu.

Upravo se sjećam te slavne 2019-te u Amsterdamu i radnog vremena koje je završilo točno u ponoć kada je počela dečkova i moja uzbudljiva avantura. Te noći, vožnja skuterom je bila ništa drugo nego pokušaj preživljavanja među hrpom dimnih bombi, petardi, raketa, vatrometa i raznoraznih pirotehničkih zamki. Apsolutno je sve bilo zadimljeno, žuto-crveno, bučno i poprilično strašno.

Nizozemcima je pak, dimno ludilo bilo zabavno i ovakav vid zabave 31.12. traje od ponoći, pa čak i do 3 ujutro! Navire mi sjećanje da sam imala osjećaj ratnog stanja iako sam bila suviše malena da bih se rata kao takvog sjećala.

Logično i da ovakva vrsta razonode nosi svoje rizike i probleme: tisuće ozljeda i bolničkih slučajeva uzrokovanih pirotehnikom svake godine: sve više i više.

Ali onda je stigao kovid i apsolutna zabrana vatrometa. Upravo zbog toga, ne sumnjam da će ovi blagdani biti posebno psihički teški za ljude u Nizozemskoj sudeći po svemu što sam doživjela, ali i svim dokumentarnim filmovima o zaluđenosti Nizozemaca pirotehnikom.

Srećom, država poput Nizozemske izdvaja više od polovine iznosa potrošenog na pirotehniku u 2019-oj kako bi pomogla pirotehničkim kompanijama za prijevoz i skladištenje silne robe koja je bila predviđena i za ispraćaj ove neslavne 2020-e.

Fireworks in Amsterdam
Vatromet u Amsterdamu sa 2018-e na 2019-u

A KAKO MI BALKANCI SLAVIMO BOŽIĆ?

S druge strane, dok Nizozemci za blagdane troše brdo novca na pirotehniku, Balkanci taj novac troše na hranu, poklone i alkohol.

I svuda smo isti; radilo se o Balkancima u Nizozemskoj, Hrvatskoj, Srbiji, Njemačkoj, Kanadi, Australiji ili Kini.

Mi Balkanci ćemo okrenut svaki broj i posjetiti svaku trgovinu kako bi našli dobar kiseli kupus za sarme, posebnu rakiju i kekse. Pravit ćemo tri vrste kolača jer svaki ukućanin ima različite želje i ukuse. Isplanirat’ ćemo cijeli raspored jela za barem četri dana i četri noći. Mnogo hrane ćemo i baciti, ali bitno je da smo imali i da je hrane bilo kad je trebalo imati.

U Prosincu ćemo se razbacivati i kupovati stvari koji ni nama ni drugima ne trebaju sa novcem kojeg nemamo čisto zbog jednodnevnog osjećaja, a u Siječnju ćemo štedjeti, biti skromni i oporavljati se. I tako iz godine u godinu, bio među nama kovid, izvanzemaljci ili ponovno kuga.

Sjećam se da je i mene blagdansko Božićno ludilo držalo neko vrijeme nedugo nakon što sam doseljela u Amsterdam. Trpala bih hranom svoj mali frižider manji od metra nalik onom u sobici turističkog apartmana. Kuhala bih i spremala barem dva jela enormnih količina, salate, paštete i raznorazne vrste kolača iako sam gotovo svaki Božić u Amsterdamu provodila sama. A onda sam se jednog dana zapitala:

Što li je to Božić za mene?

Što li je to Božić uopće!?

I iako su mnogi članovi moje obitelji smatrali da me preuzela nekakva mračna sekta iz Amsterdama, ja sam znala da sam samo i napokon počela razmišljati: o konzumerizmu, o vrijednostima, o tradiciji. O prejedanju u razmaku od sedam dana raznoraznim nepotrebnim tvarima i mahanju potencijalnim bolestima jer realno, koliko vremenski uopće treba da sva ta sranja iz sebe izbacimo?

“Iza Sveta tri kralja počinjem vježbati, prestajem piti i prestajem pušiti.”

Nda, naše tijelo baš tako funkcionira; na rokove koje mu zadamo, želje i nadanja. Možda, ali samo kod braće Grimm i Ivane Mažuranić.

A onda se opet vratim na Amsterdamske kišne i snježne ulice, među miomirise silnih životnih duša izgubljenih i pronađenih isto koliko i ja koje tumaraju ulicama bez cilja, kupuju očima i maštom kroz blještave prozore izloga dok su u mislima negdje duboko u nečijim zagrljajima.

Sve ima svoje prednosti i svoje mane.

Svuda je jednako i lijepo i manje lijepo jer sve dok nosiš ljepotu u sebi i prazna ulica i čaj sa pola kile šećera uz prazan frižider je dobar; ne samo Božić, nego i svaki dan.

Ipak, pijano-uplakano-nasmijani zagrljaj sa mamom uz klasične božićne note dok se minutama vrtimo u krugu sa zatvorenim očima, ne bih mijenjala ni za sto Amsterdama, ani za još toliko uzbudljivih ulica.

Neki trenutci su zaista neprocjenjivi, a neke tradicije precjenjene, ali i podcjenjene.


Možda je korona virus upravo ono što nam je trebalo: da bi se sjetili svega onoga što smo zaboravili, zapustili i uzimali zdravo za gotovo. Možda je korona virus taj prijeko potreban reset na djelomično tvnorničke postavke kako bi bili bolji ljudi; prema drugima, sebi i cijeloj planeti.

Možda…

________________________________________________________________________

Share your opinion