KRONIKE IZ AMSTERDAMA SU PRIČE JEDNE HRVATICE IZ SVAKODNEVNOG ŽIVOTA OVOG ZANIMLJIVOG GLAVNOG GRADA U NIZOZEMSKOJ

U Amsterdamu nije problem ni politika ni korupcija. Nizozemski premijer do svog radnog mjesta dolazi na bicikli.

Država funkcionira gotovo pa savršeno, a Nizozemci ne zalaze ni nanometra van sistema. U Amsterdamu nije problem ni novac. Novca uvijek ima, a ako nema, postoji hrpa načina i prilika kako do spomenutog doći.

U Amsterdamu nije problem ni kriminal. Postoji kao i svuda, no okvirno, poprilično manje nego na Balkanu ako uzmemo u obzir da se zatvori sve češće zatvaraju i prodaju ili pretvaraju iz jedne funkcije u drugu, u anti-krak ili anti-skvoting mjesta.

U Amsterdamu nisu problem ni prometne nesreće. Ima ih, no sudeći po godišnjoj statistici, duplo manje nego u Hrvatskoj.

ŠTO JE ONDA NAJVEĆI PROBLEM U AMSTERDAMU?

U Amsterdamu je pak, najveći problem, kao i svuda u svijetu:
LJUDSKI NEMAR.
Ta izrazito neukusna riječ koja vrijeđa gore nego nekakva psovka očitava se u nekolicini aspekata poput nemara prema samom sebi, planeti, i od gomile toga za nabrojati, ponajviše prema drugima oko sebe. Ljudski nemar je u krvnom srodstvu (prvo koljeno) još jednoj neslavnoj ljudskoj osobini – manjku empatije. Kakve li antiteze; empatije fali gotovo pa svuda, a nemara nikuda.

Jedan od najgorih scenarija koji vam se može dogoditi u Amsterdamu je oduzimanje slobode koju vam ovaj grad nudi u izobilju. Zamisli, žuriš na posao, tečaj, važan sastanak; čeka te kolega, zgodna i bujna plavuša, dijete u vrtiću ili školi; moraš na termin kod zubara, doktora… Međutim, zaključano ti je prijevozno sredstvo i ne možeš nikuda. Zaključan ti je bicikl.

Hitro vadiš ključ i otključaješ sve moguće lokote koje imaš, ali ne ide. Bicikl i dalje ne možeš pomaknuti. U taj tren shvatiš da ti je netko upravo stavio lisice i za noge i za ruke i totalno te onesposobio. Netko ti je zaključao bicikl svojim lancem za svoj bicikl, a najgore od svega – ne znaš tko je ni gdje je, te samim time nemaš ni ključ.

Ovakva situacija mi se dogodila nekoliko puta, no srećom, nijednom toliko problematična da bi ju dobro zapamtila. No, pamtim jednu takvu situaciju koja se dogodila blizu mene.

Dogodila se mom prijatelju Kevinu, samohranom ocu i radišnom Afroamerikancu koji mi zapravo i nije bio prijatelj u punom smislu te riječi, ali viđali smo se po nekoliko minuta apsolutno svakoga dana, izuzev mojih i Kevinovih slobodnih dana.

Tad smo pak, donekle imali vlastite živote. Kevin je tada imao najslađeg sina na svijetu, koji mi se veselio i koji me nerijetko pozdravljao čak i prije samog Kevina, a ponekad i grlio.

Moje radno mjesto je bilo svega dva metra od malenog parkinga za bicikle na kojemu je Kevin svakodnevno vezao i odvezivao biciklu do posla i kuće, pa onda do vrtića i opet natrag do kuće. Tog dana, Kevin nije imao osmijeh od uha do uha koji bi razotkrivao savršene, kao ogledalo, sjajne i bijele zube. Tog dana, imao je zabrinuti, razočarani i gotovo uplakani izraz lica.

Kevinu je netko zavezao bicikl po prvi puta i onesposobio ga da obavlja roditeljske obveze te pokupi sina jedinca iz vrtića. Dijete je pak bilo premaleno da čeka toliko dugo, a opet dovoljno veliko da shvati kako nešto nije u redu.

Dirnuta situacijom, nudila sam Kevinu novac za taxi. Naravno da je odbio, a ja sam ga potapšala po ramenu, poželjela sreću da što prije stigne do vrtića i nastavila promatrati njegov blokirani bicikl.

Ne samo da sam veći dio tog radnog dana provela sa pogledom kroz prozor ne bi li susrela dotičnog “nemarnika” koji je drugom čovjeku, sasvim nepravedno, uzeo dragocjenu slobodu, već sam i napisala polu-ljutu, odgojnu opasku te zalijepila na sjedalo bicikle.

Naravno da nismo pronašli krivca, ali bitno je da sam nepoznatom čovjeku koji je pogriješio ukazala na problem i upozorila ga za budućnost kako ne bi i drugim ljudima, iz sjene vlastitog nemara, napravio isto.Doduše, napravila sam to na malo grublji način, ali ponekad je takav način prijeko potreban.

Moram spomenuti i da je Kevin bio oduševljen mojim potezom kada se vratio sa sinom iz vrtića te se u isti tren složio sa mojom filozofijom o ukazivanju drugima oko sebe na sve ono dobro, ali i sve ono loše što naprave. No, netom nakon shvatila sam da ovaj natpis Kevin nikad ne bi zaljepio. Ne samo da mu možda takva ideja ne bi pala na pamet već jednostavno i prosto rečeno – Kevin nije imao vremena, a možda ni…muda!?

Upravo zbog toga, nemojte biti Kevin, budite Valentina, samo malo blaži, kako ne bi dobili batine. 🙂

PS: evo i jedan primjer koliko jedno jednostavno editiranje daje na živosti fotografiji.

Željeli biste preseliti u Nizozemsku, zanimaju vas sve informacije i detalji?
Saznajte sve o selidbi u Nizozemsku

Share your opinion