U osmom izdanju “Kronike iz Amsterdama” pričam o razlikama i sličnostima ugostiteljstva i turizma u Nizozemskoj i Hrvatskoj

Kratak je i jasan odgovor na pitanje iznad: kvantiteta, a ne kvaliteta.

Gotovo svaki put kada me netko upita jeli se isplati odseliti u Nizozemsku i raditi kao kuhar, a posebice konobar, kroz glavu mi prođu razne šokantne scene. Zapravo jedina stvar koja me razočarala u Amsterdamu i na koju apsolutno nisam bila spremna je: loše ugostiteljstvo i turistički maniri. Da, ljudi u Nizozemskoj jesu otvoreni i Nizozemci su zaista prijateljski nastrojeni. No, Nizozemska nije ugostiteljska zemlja.

U Nizozemskoj se legalizirala prostitucija i dekriminalizirala marihuana. Ta dva događaja su Nizozemsku digla u visine i raskoš oblaka ekonomije više nego ikada. Izuzev možda 16-og i 17-og stoljeća tj. čuvenog nizozemskog zlatnog doba.

Jedna od 8 vjetrenjača u Amsterdamu, u kvartu Zapad.

ZAŠTO SU U AMSTERDAMU PIZZE TANKE KAO LIST PAPIRA?


Kako bih vam dala do znanja da sam donekle kompetentna za usporedbe i objašnjenja koje sljede, moram vas ukratko provesti kroz svoje ugostiteljsko iskustvo. Naime, mnogi od vas možda ne znaju da sam radila kao konobarica preko 10 godina.

Završila sam Turističko-ugostiteljsku školu u Splitu. Iako mi je primarno zanimanje hoteljersko-turistički tehničar uglavnom iza pulta, na recepciji i slično, ipak sam uvijek težila prvom kontaktu sa gostimima te izravnoj komunikaciji, a ne računalima. Što je, totalno smiješno s obzirom na moj današnji posao vezan isključivo za računalo.

Čim sam napunila 16 godina, krenula sam raditi preko učeničkog ugovora zahvaljujući srednjoj školi. Moj prvi konobarski posao je bio u malom kafiću u blizini moje obiteljske kuće. Posao za koji zapravo, nikada nisam bila plaćena. Nadasve tipična Hrvatska priča.

Nadalje, bila sam konobarica u nekoliko drugih malih kafića u Splitu i Zagrebu. U kockarnici tj. casinu, u noćnom klubu koji je mogao primiti više od 2500 ljudi i u restoranima što luksuznijim što onima brze hrane. Radila sam i u barovima i restoranima u Amsterdamu te u engleskom restoranu. U još nekoliko klubova, coffeshopu (objektu u Nizozemskoj gdje se prodaje marihuana) i poslovnom hotelu sa četiri zvjezdice.

Ono što je moje skromno iskustvo u skoro četiri godine života i rada u Nizozemskoj primjetilo je ovo: Nizozemci nemaju kvalitetne ugostiteljsko-turističke programe, a ako i postoje – masno se plaćaju i poslje se ti isti naučeni maniri primjenjuju u Michelin restoranima i ostalim ugostiteljskim objektima sličnog kalibra.

Nizozemci ne hodaju sa knjigama na vrhu glave tokom školovanja kako bi naučili stasito hodati dok uslužuju goste. Ne uče da se piće lijeva sa desne strane gosta, ali prvo ženama, pa najstarijim gostima za stolom…

Ne uče rezati ni bananu, a ni kivi sa nožem i viljuškom te ne uče ni o stotinama vrsta različitog pribora za jelo, posebno za svaku vrstu ribe, deserta ili meso.

Možda sve to i uče u nekim obrazovnim ustanovama, ali jednostavno ne primjenjuju.

Kako da svaki put nanovo objašnjavam ljudima, a da ih ne razočaram, da je ugostiteljstvo u Nizozemskoj naspram Hrvatskoj kao Albanija i Švicarska, s tim da je Hrvatska u ovom slučaju Švicarska, a Nizozemska Albanija.

Kako da ljudima objasnim da gotovo sva pravila ugostiteljstva iz Hrvatske gotovo pa i ne vrijede čim kroče u Nizozemsku.

Kako da im objasnim da većina restorana u centru Amsterdama ima barem tročlanu obitelj miševa u kuhinji? Kako da objasnim da obavezno izbjegaju restorane i sa Arapima, i sa Indijcima, pa i sa Turcima, a da ne ispadnem nimalo rasista ili nacionalista? Iako, uku na srce – priznajem, jelo se i družilo kod Turaka možda i najviše od svih restorana, jer, kuhaju slično kao što su kuhale naše Balkanske bake i mame.

Kako da ljudima objasnim da je pojam sanitarna knjižica poprilično stran pojam i da skoro pa bilo tko može raditi sa hranom bez obzira koje bolesti, alergije ili stanja imao?

Uz to, i da inspekcija dođe svako prijestupne godine, a gle čuda za jedan Zapad, podmiti se isto kako i u Hrvatskoj, možda čak i lakše!

Kako da objasnim ljudima da će ako sjednu u centar Amsterdama, komad lista papira koji se naziva pizza-om, platiti oko deset, možda i petnaest eura?

Kako da im objasnim da će na većinu prigovora i pozivanja na ugostiteljsko-nepisani kodeks uglavnom biti izignorirani?

Kako da objasnim ljudima da zaborave balkanske navike sjedenja u kafićima sat, dva ili čak i duže, a da su pritom naručili samo jedno jedino piće i eventualno čašu vode?

Kako da im objasnim, a da shvate, da je godišnja koncentracija turista Amsterdama u zadnjih nekoliko godina uvijek oko 20 do 22 puta veća nego broj ukupnog stanovništva grada?

I za usporedbu, dok kompletna Hrvatska primi oko 19 milijuna turista godišnje u najboljim godinama, istu takvu svotu turista godišnje dobije samo grad Amsterdam. Amsterdam, grad koji je pritom površinski 250 puta manji od cijele Hrvatske!

Kako objasniti kvalitetno školovanim ugostiteljskim radnicima sa debelim iskustvom u Hrvatskoj, a možda i drugdje u svijetu, da u Amsterdamu vlada politika: “gost je danas tu, sutra možda nije, prekosutra sigurno nije” apelirajući time na sve kratkotrajne turiste u vikend provodu koji traje svaki dan, tranzitu ili pukoj slučajnosti?

Kako da objasnim ljudima da će im menadžeri i gazde prigovarati ako se predugo posvećuju gostima ne bi li ih primamili da se vrate, kad je bitnija zapravo kvantiteta ljudi nego kvaliteta?

Kako objasniti mladim nadama da nema veze što si se posramio pred jednim gostom, kad je tu još 18 999 999 novih tj. 52 054 novih gostiju svakoga dana?

Kako objasniti ljudima da nije bitna jedna savršena i iscrtana kava, nego tisuće običnih kava, novi prazni stol i novi ljudi, nova lica i nove novčanice i kovanice?

Kako objasniti ljudima principe i čari Zapada, i one dobre i one loše, ali isplative, prije nego što uopće na Zapad kroče?

Može li se to, i tko će? Jer evo, ja sam dijelom pokušala. Najbolje da odete i sami se upoznate. Putevi su razni.
Izvucite iz ovog teksta ono što mislite da je vrijedno, ali zapamtite jedno:

PRILAGODBA JE VRLINA.

PS: Ovaj novi članak iz kategorije Kronike iz Amsterdama nije napisan da bi pljuvao ili uzdizao kako ni Nizozemsku, tako ni Hrvatsku državu. Neki dijelovi teksta možda i nisu sto posto istiniti, ali su točno onakvi kakve sam ih JA doživjela i sa kakvim sam se situacijama JA susretala. Znam, previše je ovoga “JA” u tekstu. Zato mi barem u komentarima pišite vaše dojmove jer me zanima što VI mislite. 🙂


Eh da! Evo vam i jedna tajna: nisu sve pizze u centru Amsterdama tanke kao papir; samo potražite Talijanske restorane, ali sa obveznom krušnom peći i već ste za par milimetara tijesta veći! 🙂

Prvi Pametni Kišobran Koji Nikada Nećete Izgubiti! Posjeti Web Shop

Share your opinion